|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pokušala sam napisati novo poglavlje, ali - ne ide. Ne mogu. Nije blokada, nego... Nešto.
Biti ću iskrena i reći da se za ovu priču baš i nisam potrudila. Stavila sam prvo ime koje mi je palo napamet i prvi post napisala, eto tako, samo da ga napišem. Glupo, znam. I sada ne mogu nastaviti priču ako početak nije dobar. Istina, zar ne?
Možda će onima koji su čitali moju prošlu priču ovo biti glupo, zato jer sam i onu prekinula nakon tri - četiri posta.
Meni HPFF priča ne daje slobodu, a to je upravo ono što trebam. Jo Rowling je postavila granice u priči. Odrezala mi je krila:). No, moram priznati, to je bio pametan potez. I sada, kada ja pišem HPFF, nemam tu slobodu pisanja, koja mi je prijeko potrebna. Ako prijeđem granicu koju je Rowling postavila, priča više neće biti dobra, neće biti onakva kakvu sam je zamislila. Nekima od vas to ne smeta, vi ste se tome prilagodili i to izvrsno napisali. Ali ja to očito ne mogu tako dobro napraviti.
I zato sam odlučila napisati novu priču. FF koji nema veze s Harryjem Potterom. Jedinstven plod moje mašte. Vilenjaci, vile i mnoga druga stvorenja sada su moje područje. Prvi post je napisan i tu možete sve saznati. Možda se jednom ponovno vratim pisanju FF-a. Ali, sada ću se skoncentrirati na novu priču. Ovu priču(za slučaj da nešto uprskam(a možemo se kladiti da hoću;)) i link ne radi: kellsie.blog.hr). Hvala svima, pogotovo May, što me niste ubili zato jer nisam komentirala;).
Ako želite ostaviti komentar vezan uz ovaj post, molim vas, učinite to na mom novom blogu zato jer vjerojatno neću više gledati vaše komentare na ovom blogu.
Volim vas svih!
Pusa...
P.S.
Ovaj post sam već bila objavila, ali ga blogeditor nije prihvatio, pa - evo ga!
Vraćala sam se s večere. Ron, Hermione i Harry su mi pričali što se dogodilo na utakmici između Irske i Bugarske. Znači li to da se Mister-anonymous opet vratio? Jesu li smrtonoše napravile onaj kaos na Voldemortovu zapovijed? Osjetila sam da me prolazi jeza. Koliko god se ja s njegovim imenom zafrkavala i koliko god ja smatrala da je on najodvratnije biće na ovom planetu, znala sam na što je spreman. Bojala sam ga se jednako kao i drugi.
Dumbledore je predstavio naše goste. Amelie je bila presretna. Među onim curama iz Beauxbatonsa bila je njena sestrična Fleur. Cura izgleda malo umišljeno, ali kada sam pričala s njom, bila je baš super. Možda ova godina i neće biti tako loša. Francuskinje mi djeluju ok, a dečki... Hmm... Zgodni su. Ali kao da ja imam ikakve šanse. Nasmijala sam se tome. Tko zna zašto? Ah, čudna sam ja... Tu nema dvojbe...
Odjednom sam shvatila da sam krenula prema tamnicama. Ma kakva to sila mene zove ka Snapeu? Mora biti nešto jaaaakoooo moćno, inače bježim od njega kao muha bez glave. Dobro, ne baš uvijek. Kad bolje razmislim, prošle godine sam bila u kazni kod njega 15-ak puta jer sam ga 'mrvicu'... Ispsovala... Okrenula sam se i krenula prema društvenoj.
"Bella! Bella!", netko me je zvao. Okrenula sam se. Bila je to Luna.
"Da?", pitala sam je. "Meni je sova donijela ovo pismo. Izgleda da je za tebe. Valjda se zbunila.",rekla je i pružila mi pismo.
Da, bilo je naslovljeno na mene. Stavila sam ga u pelerinu. Zahvalila sam Luni i otišla prema Gryffindorskoj kuli.
"Bellatrix!",opet me netko zvao. O, ne... Mrzim kad me se zove Bellatrix. Kad me zovu Bella je ok, ali Bellatrix... Mrzim to što se zovem kao i Bellatrix Lestrange. Okrenula sam se. Bio je to Justin Fnešto-Fjošnešto(a koje mu je prezime? Huh, ne pitajte mene...). Zašto me on zove? Pa ja sam s njime pričala dva puta u životu... "Šta je?", lijeno sam upitala.
"Ovaj... Htio sam te pitati... Bi li, ovaj, kad budemo išli u Hogsmeade... Bi li išla sa mnom?", nervozno je upitao.
Pa on to mene poziva na spoj! "Ne.", odgovorila sam mu malo oštrije nego što sam namjeravala. Ne znam zašto. Možda zato što me nazvao Bellatrix... Pošla sam (i došla) u društvenu. Ponovno je bila prazna.
"Dee? May? Leah?! Amelie?! BeeBs!", zazvala sam ih. Rekle su da će biti u društvenoj. Valjda su otišle u spavaonicu. Spustile su se dolje. "Ne zovi me BeeBs!! Zovi me B. B. ili nekako drukčije, ali ne zovi me BeeBs!", rekla, mislim, derala se B. B. Ja nju jednostavno obožavam zvati BeeBs. Zašto? Jer je nervira... "Ok. A je l' te mogu zvati Trixie?", pitala sam u šali. "Ne!", rekla je i počela se smijati... "A Betix?", nastavila sam. Smijući se, odmahnula je glavom. "A Boom?", pitala sam. "Ma kakve veze 'Boom' ima sa mnom?!", smijala se. Slegnula sam ramenima. "A Bea?", nastavljala sam. Sada je ona slegnula ramenima. "Ostanimo zasada na B. B., može?", pitala sam. Kimnula je.
"Baš smo htjele otići u knjižnicu. Ideš s nama?", pitala je Leah. "Ne bih. Mislim da ću za malo vremena u krevet.", rekla sam. "Ok. Idemo mi.", rekla je Amelie i za ostalima se provukla ispod portreta Debele dame. Izvukla sam štapić iz pelerine i počela paliti i gasiti vatru u kaminu. Zašto? Ne znam ni sama...
U društvenu su ušli Neville, Ron i Harry. Neville je otišao u spavaonicu, a njih dvoje su počeli čitati, bolje reći, listati neku knjigu.
"A što je to?", pitala sam ih i prišla im bliže. "Ma nešto o metloboju...", promrmljao je Ron.
Ja nisam bila zagrijana za metloboj(mislim, gledala sam utakmice i to...). Meni je metloboj bio ok sport, ništa više. Ja jednostavno nisam vidjela što je to u njemu taaaaaaakoooooooo super.
Vratila sam štapić u pelerinu, a iz nje je ispalo ono pismo. Zaboravila sam ga pogledati. Ponovno sam sjela na kauč i odmotala ga. Imalo je pečat Ministarstva magije. Pisalo je:
Bellatrix Emmanuelle Voldemar Johnnson,
za mjesec dana održati će se saslušanje na kojem će te Vi morati prisustovati. Na tom saslušanju ćemo utvrditi je li žena koja se predstavlja kao Vaša majka zapravo ona kojom se predstavlja.
Molimo Vas, dođite tamo 17. 10. u 15:30 h.
Koliko su me obavijestili, Vi niste još niste bili u Ministarstvu magije, pa ću Vas ja dočekati ispred Ministarstva.
Betthrina Emstoret,
viša djelatnica u Odjelu za pružanje pomoći napuštenoj djeci čarobnjaka
Hladna suza padala mi je niz obraz. Ruke su mi se tresle. Čitala sam i čitala to pismo, ali i dalje sam bila zbunjena. Ta žena je možda moja mama... Možda me je upravo ona napustila prije 14 godina... Možda napokon saznam tko je ona. Mislim da sam je počela mrziti prije nego što sam je srela. Ta... Ta žena me je ostavila nepoznatim ljudima. Ah, valjda je nije bilo briga... Ili me nikada nije ni voljela ni željela...
"Nemoj tako, Bella. Gledaj pozitivnu stranu svega ovoga...", rekao je glasić u mojoj glavi.
O, lijepo! Sad još čujem i glasove u glavi. Savršeno! Pa, imati ću s kime pričati kada budem u zatvoru(a možda i u ludnici) zbog toga što je neki jadni prolaznik, koji se ni kriv ni dužan našao tu, slučajno pao na moj nož. Šest puta...
A što se tiče mame i ovog pisma... Bar znam da je vještica. Došla je u Ministarstvo; sigurno nije bezjakinja. Ron i Harry pročitali su pismo preko mog ramena.
"Pa, napokon ćeš...", očito Harry nije znao kako završiti rečenicu.
"Betthrina Emstoret...", tiho je rekao Ron. Očito se nečega pokušavao sjetiti.
"Znam je!", naposljetku je uzviknuo. Okrenula sam se prema njemu. "Bila je jednom kod nas. Tata je rekao da je sjajna... Sigurno će ti sve objasniti, Emma.", nadala sam se da će biti tako. Ništa nisam govorila. Suze su mi i dalje klizile niz obraze.
Prije sam mislila, da ako ikada saznam tko mi je mama, skakati ću od sreće. A sada... Otišla sam u spavaonicu. Osjećala sam ljutnju. Zašto se tek sada javlja?! Koliko njoj bilo žao, to neće izbrisati sve one dane plakanja i sve dane žaljenja same sebe. Uvijek, kada se pogledam u ogledalo, pitam se jesu li moje oči iste boje kao i mamine ili tatine. Pitam se jesu li oni tvrdoglavi kao ja. Bijesno sam udarala po jastuku. Zašto me nije mogla poštedjeti tih trenutaka?
*** *** ***
**-**Ne znam kako će vam se svidjeti post, ali... Nije bilo puno opisa zato jer se u ovom postu uglavnom sve svodilo na razgovore. Osim, naravno, ovog pri kraju. Nisam ovdje spominjala nikoga koga sam ubacila u priču, ali hoću u slijedećem postu(ili onom poslije toga:)). I, pretpostavljam da ste primijetili, malo sam izmijenila vrijeme dolaska gostiju i početka turnira.
U zadnjih par dana nisam imala baš nešto vremena, pa ste morali malo(ok, puno) pričekati na ovaj post. Ja vama nisam komentirala sve postove, ali pročitala sam ih(samo da znate:)).
Pošto me dugo nije bilo i zato što je ovaj post gore kratak, mislim da zaslužujete još jedan post. Slažete se?
Pa, idemo onda...
P. S.
Vjerojatno će vam ovo biti previše za čitanje.. Ako je, prvi post pročitajte danas, a drugi... Kad vam se bude dalo!:)**-**
*** *** ***
I'm an angel with broken wings...
"Znate, dobrro je ovdje, u 'Ogwartsu. Ali, Beauxbatons je ljepši. Mislim, lijepo je i ovdje...", rekla je Fleur dok sam se s njom i Amelie šetala oko Crnog jezera. "Samo je hrrana malo prreviše teška. Mislim da moja svečana pelerrina bit će mi prremalena.", požalila se Fleur. "Ma daj, Fleur. Ipak imaš Veelinske krvi u sebi. Bila bi zgodna i sa sto kila.", zezala ju je Amelie. I ona je, kao i Fleur, imala Veelinske krvi. "Sunce zalazi. 'Ajmo unutrra.", predložila je Fleur.
* * *Sutra ujutro...* * *
Znam, i meni je bilo teško povjerovati, ali mirno sam spavala. Držala sam ono pismo iz Ministarstva ispod jastuka. Još samo dva tjedna...
"Emma?", prekinula me May u razmišljanju. "Da?", pospano sam upitala. Okrenula sam se prema prozoru; sunce je tek izlazilo. "Ideš sa mnom do jednog hodnika? Molim te. Važno je.", ozbiljno me zamolila. "Ajd' dobro.", rekla sam i ustala iz kreveta. Nije mi htjela reći gdje idemo. Hodale smo nekoliko minuta. Učenici su počeli izlaziti na hodnike. Došle smo blizu podruma.
Margaret i njena sestra blizanka, Amanda, iz Slytherina, su se približavale nama. "Što ima, Gryffindorske muhe?", pitala nas je Margaret s prezirom u glasu.
"Ništa posebno.", mirno sam odgovorila. Nisam se htjela nervirati. "Nemaš koju bolju foru, komarcu?", ovaj put oglasila se Amanda. "Imam. Princezo, zabij si kreker u guzicu.", rekla sam i jednoj i drugoj. Okrenula sam se i povukla May sa sobom. Margaret i Amanda su nas prestigle. Za svaki slučaj, izvadila sam štapić. S njima se nikad ne zna. Očito je i May isto mislila jer je i ona izvukla svoj. A ni Slytherinke nisu čekale. "Slušajte, imam ja pametnijeg posla nego se ovdje prepirati s vama, vješticama iz Oza.", rekla sam im. "To ti je još jedna bezjačka fora?", pitala je Amanda. Očito nisu razumijele što sam im rekla. A, Bože moj, nisu svi rođeni sa trunkom soli u glavi... "Margaret, nemaš pojma kako sam gladna.", šapnula je Amanda Margaret na uho. Bližilo se vrijeme doručka, a valjda je Amanda mislila da je ne čujemo... "Misliš, koliko si gadna?", ispravila ju je May.
"Crkni, smeće mutantsko!", rekla je Amanda i štapić usmjerila na May. Bacila je neku čaroliju koja je May pogodila u ruku. Pala je na pod. Sagnula sam se bliže May i Amandu pogodila čarolijom Fereverto. Pretvorila sam je u štakora. Brzo sam je opet vratila u normalni oblik. "Pa, bar na sekundu bila si ono što si zapravo - odvratno, smrdljivo stvorenje.", rekla sam joj, digla May na noge i otišla što dalje od njih. Ipak sam morala priznati: Štakori su mi neusporedivo draži od Amande. "E, nećete se tako lako izvući!", viknula je Margaret i na mene bacila kletvu Expelliarmus. Štapić mi je izletio iz ruke. Margaret ga je uhvatila.
"Da te sada vidimo!", rekla je podrugljivim tonom. Došla sam do nje. "Vrati mi moj štapić.", procijedila sam. "A zašto?", pitala me je. "Zato jer je to moj štapić.", odlučno sam rekla. "Ali, sada je kod mene...", rekla je i mahnula mi mojim štapićem pred nosom. "Margaret, daj mi moj štapić.", opet sam rekla. "Nek' ti bude.", rekla je i bacila moj štapić na pod. "Petrificus Totalus.", bacila je kletvu na mene. Ajoj... Stajala sam nasred hodnika, bez štapića i 'zaleđena' ispred Margaret i Amande. Na svu sreću, May je skinula kletvu s mene i pogodila Margaret s kletvom Furnunculus. Jadna Margaret... Ti gnojni mjehurići pokrili su joj cijelu ruku.
Amanda je ponovno pogodila May s onom istom kletvom. May se, vidno iscrpljena, približila meni i povukla me za rukav pelerine. Krenule smo dalje, ostavljajući blizanke iza sebe. Nadam se da ih ovih dana više neću sresti... Cure su stvarno opake...
"May? Da te odnesem u bolničko krilo? Jesi li dobro?", zabrinuto sam je pitala. "Sve je ok. Ono je bila jako slaba čarolija vezivanja neke osobe nevidljivim užem, Mobilicorpus. Nije me vezala, samo me nekako... Ogrebala... Tako nešto.", rekla je i podigla rukav pelerine. Na onom mjestu gdje ju je pogodila čarolija, sada je bila crveni ožiljak. "A zašto smo uopće išle onamo?", znatiželjno sam pitala. "Pokazat ću ti drugi put. 'Ajmo na doručak.", rekla je i otišla prema Velikoj dvorani.
* * *
"Mrzim kada se netko služi nazivom "mješanac". To zvuči kao da govorimo o nekoj pasmini, a ne o ljudima.", pričala sam s Angie dok sam trpala ručak u usta. Pričale smo o nazivu 'mješanci'. Ako se mene pita, to je uvredljiv naziv. "To uopće nije pristojno. A da ne govorim o riječi "mutnjak". Odvratno", dodala sam i uzela još piletine.
"Ba da. Ko da govrmo o žvtnjma. Brljava grv... Lupost...", rekla je Angie punim ustima. Morala sam se nasmijati. "Ista si Ron. I on uvijek priča punim ustima.", dobacila sam joj. Samo me pogledala i nastavila jesti.
"Hej, Emma?", dozvao me je Ron. "Da?" "Vidi Georgea i Freda. Ustvari, vidi onog ljigavca iz Ravenclawa.", pokazao je na nekog dečka kojemu je lice pocrvenilo. Odjednom je taj dečko počeo povraćati. Nisam znala bi li se smijala ili zgražala nad bljuvotinom. "Naš novi proizvod. Bljuvalice. Dobre su, zar ne?", pitao me je Fred. "Ajme, niste normalni. Kako ste mu to ubacili... U piće?", pitala sam. "Čarolija lebdjenja. Ubacio sam je ravno u njegov pehar. Zakon, ha?", pitao je George. Kimula sam. Tada je Fred još jednu bljuvalicu uvalio Malfoyu. Tada smo se svi počeli smijati. Ti blizanci su stvarno zakon. Nema im ravnih.
* * *
"Za koliko dana moraš u Ministarstvo?", pitala me B. B. dok smo išle na Čarobne napitke. "Za dva tjedna." Ušle smo u učionicu. Snape je došao odmah poslije nas.
"Sjednite.", rekao je dok je pregledavao neki napitak. Sjela sam s Dee. "Prošli put smo govorili o napitcima koji uspavljuju. Može li mi ih netko nabrojati? Gospođica Johnnson?", rekao je i pogledao me. "Oprostite, gospodine profesore, ali nisam bila na prošlom satu. Trebala sam ići kod profesorice McGonagall...", tu sam zastala. Prošli put sam bila kod nje da se dogovorimo o mom polasku u Ministarstvo, a to njemu sigurno neću reći.
"A zašto niste pitali nekoga od vaših prijatelja da vam kažu što smo učili?", upitao je prezirnim tonom. Nisam ništa rekla. "To sam mogao i očekivati od vas. Jeste li vi ikada čuli za obavljanje obaveza?", nastavio je onim tonom. Ugrizla sam se za jezik da mu ne odbrusim. "Hmm... Jednako ste netalentirani kao i Potter. Možda čak i nije stvar u vama. Možda je stvar u roditeljima ili bar u onima koji su vas pokušali odgojiti... Očito nisu uspjeli. Želim da mi do kraja sata napravite napitak s kojim možete nekoga pretvoriti u svinju. Napitak preobrazbe. Pazite... Jako je težak.", rekao je, ali ja nisam dalje slušala.
A Harry niti se nije trudio slušati ga od početka. On je pričao s Nevilleom. Sva sreća da nije čuo što je Snape rekao jer bi on odmah planuo. Možda je stvar u roditeljima ili bar u onima koji su vas pokušali odgojiti... Očito nisu uspjeli... Bila sam preplavljena bijesom. Što on o tome zna? "Gospođice Johnnson, požurite. Taj napitak treba biti gotov do kraja sata. Ali, po vašoj talentiranosti trebati će vam najmanje četiri sata...", pogledao me kao nekog žohara.
"Ako vi mislite popiti taj napitak - nemojte. Već ste dovoljna svinja i ovako!", bijesno sam mu rekla. Sve oči u razredu poletjele su prema meni. "Što ste to rekli?! Ma, kako se usuđujete?!", ljutito je povikao. "Rekla sam vam da ste svinja. Da, usuđujem se. I još nešto: mislim da vi i baš ne znate kako su mene odgajali i ne želim više čuti ni jednu riječ o mojim roditeljima! I, ako nemate ništa protiv, ja odlazim.", rekla sam mu i pokupila knjige. Izgledao je kao da će eksplodirati. Prstom je pokazao na vrata.
"Vidimo se slijedeći put!", rekla sam glasom prožetim bijesom i izašla iz razreda. Otišla sam do knjižnice; tamo se uvijek mogu opustiti. Sjela sam za stol i spustila knjige. Madame Pince je bila u drugom dijelu. Imala sam gomilu pitanja i nikoga tko će odgovoriti na njih:
Zašto me Snape nije kaznio?
Zašto me samo tako pustio?
Zašto se obrušio na mene?
Dobro, ovo zadnje pitanje nije bilo tako teško. Ja i Snape se uvijek svađamo. Ali, inače bi ja završila u kazni... Ma otkada mu je problem mene kazniti? Na prošloj godini je uživao u tome. Očito je dragom Snapeiću starost malo prerano udarila u glavu... Pogled mi je privukla otvorena knjiga koja je stajala na drugom stolu. Uzela sam je. Knjiga je bila o crnoj magiji. Koji to kreteni čitaju?
Vratila sam je na policu dok me Madame Pince sumnjičavo gledala. "Ne brinite, nisam je ja uzela. Stajala je na stolu.", rekla sam joj da ne bi nešto loše pomislila o meni. Ipak sam ja dobra, poštena, pristojna djevojka s zlatnim srcem... Aha... Samo sanjajte... Izašla sam iz knjižnice i otišla u društvenu po knjige za Proricanje.
Tijekom cijelog sata sam zijevala od dosade. Harryju je, kao i obično, proricala smrt. "Kao što rekoh, mili moj, vi ste se očito rodili pod pogubnim utjecajem Saturna", govorila je profesorica Trelawney Harryju po drugi put jer je maloprije 'odlutao' mislima. Malo kasnije rekla mu je da se sigurno rodio sredinom zime. Ron se počeo smijati; Harry se rodio u srpnju. Ah, kako imamo nadarenu profesoricu... Koza.
Pola sata kasnije, svi su učenici su dobili komplicirane karte u koje su trebali unijeti položaj planeta u trenutku svog rođenja. Bilo je dosadno, ali me je Ron cijelo vrijeme nasmijavao. "Aaaaah, kad se na nebu pojave dva Neptuna, to ti je, Harry, pouzdan znak da se upravo rađa patuljak s naočalama...", rekao je Ron Harryju oponašajući ono blesavo šaputanje profesorice Trelawney. Svi, koji su ga čuli, počeli su se smijati. S Ronom stvarno nije nikada dosadno...
* * *Par dana kasnije...* * *
May i ja smo šetale oko Crnog jezera. Pričale smo o našim roditeljima i o onom pismu kojeg sam dobila... "... i nikada ga nisam upoznala...", rekla je May. "Ali bar imaš mamu...", prostenjala sam. "A možda ćeš je i ti uskoro imati.", rekla je s osmjehom. "Jako utješno. Reci mi, kako bi se ti osjećala da se tvoj tata vrati?", rekla sam joj i tom rečenicom izbrisala njen osmijeh. "Shvaćaš kako mi je?", pogledala sam je. Kimnula je. "Ej, Emma... Vidi ih...", rekla je May i pokazala na Leah i Draca. Bili su zagrljeni. Gledali su prema jezeru. "Kako slatko...", raspekmezila se May.
"Dajte, dođite ovamo.", pozvala nas je B. B., koja je stajala malo dalje od nas. "McGonagallica je rekla da dođeš ispred Dumbledoreova kabineta, Bella. Valjda je nešto u vezi onog pisma.", rekla je B. B.. Otišla sam. Ispred njegovog kabineta je bila McGonagallica.
"Dobro... Ukiseljene banane..." rekla je i kamena vodoriga se počela uspinjati. Ušla sam. Dumbledore je sjedio za stolom. Pokazao je na dvije stolice. McGonagallica je sjela. Ja sam učinila isto. "Vi ste primili pismo iz Ministarstva?", pitao je Dumbledore. Kimnula sam. "17. 10. je u srijedu, za 10 dana. Naravno, ne možemo vas pustiti samu, pa će s vama doći Minerva. Gospođica Emstoret vas neće dočekati ispred Ministarstva, nego će vam se kasnije pridružiti. Je li to u redu?", pogledao me, a ja sam opet kimnula. Profesorica McGonagall bila je stroga, ali mi je i na neki način bila draga. Na neki čudan način... "Minerva i ja smo odlučili da je najbolje da dođete u Ministarstvo putem letimreže. Preko, kamina, znate.", rekao mi je, valjda za slučaj da to nisam znala. "Da.", tiho sam rekla. "Mislim da je sada sve jasno. A ja bih i tako trebao otići u Ministarstvo, pa se nadam da se nećete naljutiti ako vas zamolim da odete?", rekao je uljudnim glasom. Nasmiješila sam se i izašla.
McGonagallica je krenula prema svom uredu, valjda, a ja sam nastavila lutati hodnicima. Došla sam do hodnika kojeg sam se, naravno, odmah sjetila.
"Treba mi mjesto na kojem mogu spoznati tko sam... Treba mi mjesto na kojem mogu saznati tko sam... Treba mi mjesto na kojem...", mislila sam i tri put prošla hodnikom. Otvorila sam oči i na hodniku su se pojavila vrata. Ah, šta bih ja bez Sobe potrebe? Ušla sam unutra.
Prostoija je bila velika poput Hagridove kuće. Znači, nije bila pretjerano velika... S jedne strane stajalo je veliko ogledalo. Do ogledala je, na drvenoj polici, stajao plišani medvjedić. Uzela sam ga u ruke: bio je mekši od mog kreveta ovdje. Nekako mi je bio poznat, ali opet sam osjećala da ga vidim prvi put. Vratila sam ga natrag i nastavila promatrati sobu. Jedna strana zida bila je obljepljena bijelim papirićima. Kada sam došla bliže, vidjela sam da su to trebale biti fotografije, ali na njima nije bilo ničega... Jezivo... Okrenula sam se prema ogledalu i ugledala nečiji odraz. Samo na sekundu se pojavio i nestao. Bio je to odraz neke meni nepoznate djevojke. Nisam joj uspjela dobro promotriti lice. U sredini sobe je stajao nečiji prsten. Svjetlucao je.Bio je od bijelog zlata i nisam sumnjala da je za njega trebalo pljunuti dosta novca. Bio je jednostavan, a opet me je očarao. Na njemu je sitnim zlatnim slovima pisalo: Sky. Još jednom sam pogledala cijelu prostoriju, a onda sam izjurila vani.
Sve što sam unutra vidjela bilo je... Jezivo. Ako je to moj život, onda se slobodno može reći da uopće nemam života...
Opet je bilo kao i u situaciji sa Snapeom: imam puno pitanja i nikoga tko zna odgovoriti na njih:
Zašto su one slike bile prazne?
Čiji je ono bio odraz?
Čiji je ono prsten?
Zašto mi je onaj medvjedić izgledao poznato, a opet sam imala osjećaj da ga prvi put vidim?
Kako ono može biti moj život kada ja nemam nikakve veze s tima stvarima?!
Duboko sam uzdahnula i krenula prema spavaonici.
Bila je prazna. "Ajme, koja sam ja tuka...", prostenjala sam kada sam se sjetila da sam zaboravila na Travarstvo. A i tako ne bih stigla na vrijeme čak ni da sam iz Dumbledoreova kabineta trčala prema staklenicima... Bacila sam se na krevet. "Uskoro ću vidjet mamu...", mislila sam. Još nisam znala da li me to veseli ili ljuti... Baš me zanima kakva je...
* * *10 days are behind me... And, I already can see the light in the dark...* * *
Cijeli dan sam praktički 'lebdjela'. Bila sam užasno nervozna.
"Došlo je vrijeme. Idemo...", rekla je McGonagallica kada smo se našle u knjižnici. Malo čudno mjesto, ali njen i Dumbledoreov kabinet su... Baš i ne znam zašto mi je McGonagallica rekla, citiram, : "Tamo se trenutačno ne možemo služiti letimrežom."
Skupa smo ušle u kamin. "Ministarstvo magije!", obje smo rekle i bacile letiprah. Kada je prošao većdobropoznati osjećaj, otvorila sam oči. Stajale smo u nekoj prostoriji punoj kamina. "Ne obazirite se... Idemo.", rekla je McGonagallica. Bila je brža od mene, pa sam nekoliko puta trebala trčati da održim korak s njom.
Nisam ni pratila kuda idem; nije me bilo briga. Nisam se obazirala oko sebe, samo sam slijedila McGonagallicu. Samo sam čekala trenutak kada ću je vidjeti.
Ušla sam u neku sudnicu, valjda. Strop je bio visok pa sam pomislila da stojimo na dnu bunara. U sredini je bila jedna stolica. Pošla sam za McGonagallicom do sjedala. Sa svake strane te sudnice moglo se nesmetano gledati na stolicu. Pola sudnice je bilo popunjeno. Negdje na vrhu, početku(zovite vi to kako hoćete...) prostorije ili kako već, sjedio je Ministar. Bilo je čudno što je on ovdje došao. Zar nema važnijeg posla? Još je par ljudi bilo oko njega, ali nisam znala tko su oni, niti me nije bilo briga. Samo sam gledala u vrata kroz koja je svaki čas trebala ući moja mama.
"Dobar dan, Minerva.", visokim glasom je rekla jedna vještica koja je došla sjesti do nas. Bila je punašna i, pretpostavila sam, malo starija od McGonagallice. Svoju kratku, sijedu kosu skupila je u elegantnu malu punđu. Crvena boja njenih usana skroz je odudarala od njene žute pelerine. Očito to njoj nije smetalo. "Dobar dan i tebi, Betthrina.", rekla je McGonagallica i upoznala nas dvije. Ispalo je da je Betthrina susretljiva žena. "Skroz razumijem kako se osjećaš, Emmanuelle. Sigurna sam da će sve biti dobro.", tješila me je Betthrina. "Hvala." rekla sam. "Ja sada moram ići. Ja ću presuditi. Naravno, pitati ću i za tvoje mišljenje.", rekla je Betthrina i otišla sjesti do Ministra.
Vrata sudnice su se otvorila.
*** *** ***
Znam da su postovi bezveze, ali u zadnje vrijeme inspiracija mi je na nuli.
Sretni blagdani!
Hogwarts Express je krenuo. Bella je provukla glavu kroz prozor. Smeđa kosa vijorila joj je na vjetru. Pogledom je 'gutala' bezjački svijet oko sebe. Izgledala je kao da traži nekoga. Ali koga bi ona mogla tražiti? Njeni posvojitelji su je samo dovezli do kolodvora i odmah otišli ,a roditelji su je napustili kada je bila stara samo godinu dana. Ništa o njima nije znala. Uvijek se pitala zašto su to napravili. Bila je ljuta na njih. Ostavili su je ispred vrata nekom mladom bezjačkom paru. Uz nju su ostavili poruku u kojoj su napisali kako se zove i da se nadaju da će se brinuti za nju. Samo to. Oni su je primili u njihov dom i nisu joj krili da su je našli ispred vrata. A što se tiče magije... Pa, to ih nije baš oduševilo. Bili su dobri prema njoj, ali magija i čarobnjački svijet nije im se baš sviđao. Bella se ponekad pitala gledaju li oni nju kao nakazu. Voljela ih je, ali oni nisu mogli popuniti prazninu u njezinom srcu. Kao da je djelić nje otišao s roditeljima tog dana kada su je ostavili. Tu prazninu nisu mogli popuniti ni njezini prijatelji.
"Bella, je li slobodno?", pitala ju je Hermione koja je stajala na vratima kupea. "Da.", odgovorila joj je dok je pogledom prelazila sve ravnice kroz koje je vlak prolazio. Kada putujete(i to velikom brzinom) shvatite kako je život kratak i kako brzo prolazi. Čudno, zar ne? Za Hermione su u kupe ušli Ron i Harry. Opet je pogledala prema prozoru. Pogled joj je djelovao neobično prazno. Kao da su njene tople, smeđe oči izgubile svoj sjaj.
Hermione je nešto govorila Harryju, ali Bella to nije slušala. U mislima je bila u Hogwartsu. Na najljepšem mjestu na svijetu.
Ovo je bio mali uvod. Tu sam pisala u trećem licu, ali ne znam hoću li tako pisati i u ostalim postovima.
Ako hoćete u priču, u komentarima mi ostavite opis. Također mi ga možete poslati na: unknowngirl52@yahoo.com .
U opisu mi trebate napisati:
-Ime i prezime(možete i nadimak/nadimke)
-Dom
-Ako ste parsel-ust
-Što vam je bauk i patronus(napišite i ako ste animagus ili metaformagus)
-Psihički opis(tu napišite kakvi ste kao osoba & ostatak)
-Fizički opis(izgled)
-Tko su vam najbolji prijatelji
-Roditelji(napišite ime)
-Imate li braće ili sestara(ako imate, napišite ime)
-Krvni status(ne brinite, to mi ne znači ništa:))
I OBAVEZNO napišite hoćete li mi biti prijatelji ili ne....
Ako ne razumijete, pogledajte moj opis pa možete napisat po njemu. Ali, mislim da ćete razumijeti.
